Nakon ručka krenuli Natalija i ja biciklima u razgledavanje pitomog prigorskog kraja. Vrijeme k'o stvoreno za nekud otići, a kroz onaj kraj cestica i puteljaka, makadama i poljskih puteva k'o u priči. Krenuli smo za Kolarec (ako ne znate naglasak, nemojte ni izgovarati :-) ). Malo asfalt, pa na zemljanu podlogu, a pogled na sunčani, još malo maglom pokriti kraj je bio milina. Ma, da ne prepričavam svaki dio puta, samo da napišem par pojmova, činjenica i dogodovština zbog kojih pišem ovo i skidam paučinu i prašinu s ovog dijela web-a, koji je već dugo vremena predviđen za pisanje nekakvog bloga od strane članova Biciklističkog kluba "Maraton". Kratka je to vožnja bila, ali puno toga za vidjeti. Poljoprivredni kraj, nema buke, nema vlaka, nema glavne ceste s kaubojima u kamionima... Jedina je fora, ako su sela malo udaljenija jedna od drugog, strancu se malo teže snaći jer baš nema table s križanjem za neki veći gradić ili poznato naselje svako malo.

Nakon ručka krenuli Natalija i ja biciklima u razgledavanje pitomog prigorskog kraja. Vrijeme k'o stvoreno za nekud otići, a kroz onaj kraj cestica i puteljaka, makadama i poljskih puteva k'o u priči. Krenuli smo za Kolarec (ako ne znate naglasak, nemojte ni izgovarati :-) ). Malo asfalt, pa na zemljanu podlogu, a pogled na sunčani, još malo maglom pokriti kraj je bio milina. Ma, da ne prepričavam svaki dio puta, samo da napišem par pojmova, činjenica i dogodovština zbog kojih pišem ovo i skidam paučinu i prašinu s ovog dijela web-a, koji je već dugo vremena predviđen za pisanje nekakvog bloga od strane članova Biciklističkog kluba "Maraton". Kratka je to vožnja bila, ali puno toga za vidjeti. Poljoprivredni kraj, nema buke, nema vlaka, nema glavne ceste s kaubojima u kamionima... Jedina je fora, ako su sela malo udaljenija jedna od drugog, strancu se malo teže snaći jer baš nema table s križanjem za neki veći gradić ili poznato naselje svako malo.

Preko Kolarca, Fodroveca Riječkog, Brezja Miholečkog dolazimo do sela koje se zove Kusijevec. Nismo znali da je to tô, već smo pitali dečke gdje smo to. E, tu je ono prvo što me iznenadilo i što vam hoću reči. Dečki su valjda malo viši razred osnovne škole, ali na pitanje :"Gdje smo?" i "Kud se kamo dođe?" odgovaraju svi u jedan glas što je još kilometrima desno, ravno... Ne možemo popamtiti sve to, pa se vraćamo istim putem kud smo došli, a ja se sjećam onda njihovih vršnjaka odavde, od kojih rijetko koji zna uputiti stranca u susjedno selo. Je, ali dečki iz Kusijevca ne znaju što je to YugiOh, ili kako se već to zove, ali znaju kako se vozi i što može dupljak od 74 konja. Eh, sad, što je korisnije, jugijoh ili nešto što te može prehraniti, svakome na odabir.

Povratkom susrećemo nekog klinca, koji nas svojim novim Giant-om Rock-om prestigne na uzbrdici. Opet se malo divimo prirodi i ubrzo spuštamo makadamom do Presečna Visočkog, gdje dolazi drugi trenutak zbog kojeg pišem ovo... Naime, spuštamo se prema glavnoj cesti, kad iz dvorišta izleti malo veći đukac i pravo za moju desnu nogu. Smirim pedale, više ih ne okrećem, ali on dalje napada. Dopizdio, pa počeo ja njega napadati. Jednom je dobio patikom u njušku, drugi put sam promašio, ali već je vidio da vrag šalu pobira i počeo je bježati od mene. Onda ja za njim i stjeram ga u grmlje, gdje je podvio rep. Do toga me Natalija čeka sto metara prije, stala je jer se praplašila. Dok neka žena trči za cuckom i zove ga, do toga se njezino muško iskazuje: "Još jemput ga nek' vidim da se vozi kroz of kraj, glavu mu bum zafrknal!" Pri tome misli na mene jer sam mu "napao" cucka. Sad sam ja ispao kriv što on ljubimca koji nije baš pitom ne drži obuzdanoga.
Kog' vraga smo se baš sad odlučili voziti kraj njegove kuće?!

Smješkom i bez pravdanja pridodajemo zaslugu takvom ponašanju noji ili ćemu već. Idemo dalje. Dolazi još jedan trenutak zbog kojeg pišem ovo. Na glavnoj cesti smo u Pofukima, kadli nas prestigne crveni Ford Eskort i zaustavlja se. Netko otvara suvozačeva vrata... Jedva... :-) Jedva se diže iz auta i gleda nas i nešto govori. "Alajeb muč ka hamajuh..." Opet se nasmijemo: "Sigurno je to Nojman!" (vrsta sisavaca koji troše noju). Uglavnom, razaznali smo da nam je htio reči: "Koga vraga se motate po cesti, oćete se ja zaletim nekam radi vas!"
Radi nas!? A zbog blažene vinske kaplje ne...

To je bio taj treći trenutak. Sad će doći četvrti, ali sad sam ja već na putu doma kroz Kipišće, koje je već na pola asfaltiratno. Samo šumski dijelovi nisu. Spuštam se 40-50 km/h, kad iza mene netko sjedi na trubi. Pol kilometra sjedi na trubi. Ne dam se smesti, ako želi proći, proći će, nisam ja kriv što mu auto zbog lože ne može povući više od 47 km/h. Ipak, malo usporim jer sam se svakakvih nagledao ove nedjelje. Prestigne, staje, opet otvara vrata, a ja već gledam bankinu, ne bih li za svaki slučaj zatrebao malo veći kamen. Izađe van: "Kaaaa je!? Ti ne čuješ da ide auto?" Nonšalantno odgovaram: "Pa čul bi', al' neki bedak iza mene trubi!". Ovaj malo blijeđe gleda (ja se odmah sjetim one Dobry-jeve: "Gleda k'o jelen u duga svjetla...") i razmišlja o mojim riječima, sjeda u auto i prosvjedovno poželi startati, ali se auto zaguši pa samo malo pocukne i nestane iza crnog dima.

Eh, sad se ja sâm sebi smijem i i divim, da gdje sam se samo u dijeliću sekunde toga sjetio...
Dečki i cure, dijalog je ono što najviše treba koristiti u sličnim situacijama!

Najave

Back to Top